Izbjegavanje razgovora o Bogu
Nečija vjera odnosno nevjera u Boga predstavlja osobnu odluku. Kompanija ne može i ne treba diktirati i definirati takve stvari.
Iz knjige: Slučajno menadžer
Kako govoriti o Bogu na radnom mjestu? (1) / Zabrana razgovora o vjeri (2) / Izbjegavanje razgovora o Bogu kako ne bi nikoga uvrijedili (3)
Veza između vjere i naših djela i dalje je teška. Rome Hartman, bivši izvršni producent “60 Minutes”, “BBC America” i “Rock Center with Brian Williams”, priznao je da ni novinari ne znaju kako pristupiti pitanju religije. Govorio je o izazovima suočavanja s pitanjima vjere kao novinar:
“Neke novinske organizacije reagirale su [na osjetljivu narav religije] tako što potpuno izbjegavaju tu temu kako nikog ne bi uvrijedili. Međutim, kad razmislimo o posljednjih deset-petnaest godina, religijski konflikti i odnosno, konflikti s religijskom dimenzijom - činili su veći dio globalnih vijesti. Svi su morali brzo učiti. Kad se sjetimo kako su ljudi reagirali na događaje od 11. rujna, mnogi Amerikanci su tad po prvi put pokušali shvatiti to pitanje. U ključnim svjetskim događajima definitivno postoji snažna religijska komponenta, a ne možemo se skrivati od nje samo zato što je osjetljiva ili teška.
Većina svjetskih religija nailazi na nerazumijevanje onih koji im nisu skloni. Malo je mjesta gdje ljudi mogu sjesti i bez opasnosti razgovarati o tim stvarima. Nakon 11. rujna u Washingtonu je bilo pokušaja da se kršćani i muslimani sastanu i diskutiraju o svojim neslaganjima. Ljudi vrlo brzo pribjegavaju stereotipima ako se moraju sami snalaziti. Ne radi se toliko o samom novinarstvu, očito novinari moraju nastojati bolje shvatiti na koji način vjera utječe na postupke i oblikuje ih.
Neki sada shvaćaju da je potrebno prepoznati kako smo svi oblikovani onim u što vjerujemo.”
Zatim je dodao osobnu primjedbu o tome kako se i sam postavio prema svojoj vjeri na sekularnom radnom mjestu:
“Poput mnogih ljudi na putovanju, i ja sam s vremenom shvatio koliko je moja kršćanska vjera važna za mene kao osobu. Moja profesionalna karijera i moje putovanje vjere nalazili su se jedno uz drugo, a sad se sve češće presijecaju. Moja vjera oblikuje moje biće, moj odnos prema ljudima i moje donošenje odluka. Ona je temelj integriteta na temelju kojeg želim djelovati. Kad posrnem, a to se događa, ona utječe na moju reakciju prema neuspjehu. Kad nastojim biti bolji čovjek, taj se proces oblikuje u skladu s mojom kršćanskom vjerom i, nadam se, ispoljava u mojem radu. Možda je to prejednostavno, ali tako ja to vidim. Moj posao nije evangeliziranje. Moj posao nije pokušavati obratiti ljude. Štoviše, velik dio mog posla jest da to ne činim; da ne dovodim ljude u situaciju u kojoj će smatrati da vršim pritisak na njih ili da ih primoravam da razmišljaju na određeni način. Ja radim za organizacije. Nisam utemeljio vlastitu tvrtku. Kao zaposlenik organizacije, moram biti izričito i prikladno otvoren prema pripadnicima svih vjeroispovijesti.”
Bill Pollard, predsjednik i izvršni direktor ServiceMastera, otkriva nam spoznaje o ovoj temi sa stajališta lidera velike javne dioničke kompanije. Kompanija ima četiri vrijednosti od kojih je prva: “Poštujmo Boga svime što činimo.” Imao sam priliku pitati ga o ovome i o tome kako razgovara o tome u šarolikoj kompaniji u kojoj rade ljudi različitih vjera ili oni koji nisu vjernici.
“Poštujući Boga, shvatili smo da postoji autoritet nad nama koji određuje što je dobro i zlo, i da postoji razlog zbog kojeg trebamo postupati prema svakome s dostojanstvom i poštovanjem - jer svaka je osoba stvorena na Božju sliku. Kompanija nije nametala vjeru u Boga, ali s tim smo ciljem postavili pitanje o Bogu. Nečija vjera odnosno nevjera u Boga predstavlja osobnu odluku. Kompanija ne može i ne treba diktirati i definirati takve stvari.
Različiti ljudi različitih uvjerenja dio su Božje mješavine. Ja osobno vjerujem da je Bog uključen u sve aspekte mog života, bilo da sam u crkvi u nedjelju ili na poslu u ponedjeljak. Vjerujem da osoba može provesti veći dio svog života čisteći podove u bolnici ili ubijajući kukce po kućama, a da opet može rasti kao otac ili majka, kao osoba koja doprinosi društvu i, naravno, kao osoba koja sve više upoznaje Boga. Ljudi se mogu ponositi svojim poslom i obavljati ga vrsno, a tada će se moći ponositi i sobom. Sve je to spojeno u mojoj glavi i odražava ono što vjerujem o Bogu. Smatram da je Bog radio dok je stvarao svijet i da nam daje posao kako bismo se razvijali tijekom života, što obuhvaća i odluku da ga slijedimo. I zato smatram da težnja za izvrsnošću u radu i briga za druge dolaze od Boga.
U našu smo obuku konkretno uključili i stavku koja govori što to znači poštovati Boga u svemu što činimo, a svaki poslovođa odjela ili regionalni direktor morao je održati jedno od tih predavanja. Nekima to nije odgovaralo, što je dovelo do diskutiranja o toj temi. Za tu smo se raspravu poslužili materijalima koje je napisao Armand Nicholi, predavač u medicinskoj školi na Harvardu. On svojim studentima postavlja pitanje o Bogu uspoređujući svjetonazore Sigmunda Freuda i C. S. Lewisa. I Freud i Lewis bavili su se Bogom. Obojica su tvrdili da je pitanje Boga najvažnije životno pitanje. Međutim, svaki od njih dao je drugačiji odgovor na to pitanje. Jedan je rekao da Boga nema, dok je drugi rekao da Boga ima i da ga on želi upoznati.
Nitko ne treba nijekati to pitanje. Ono se treba riješiti na osobnoj razini i može utjecati na naše ophođenje prema drugima. Radili smo u zatvorenom okruženju u kojem je bila omogućena različitost vjera i vjerovanja, ali se od svih tražilo da se ophode prema drugima dostojanstveno i s poštovanjem. Tijekom svih tih godina nismo imali nikakvih većih pravnih problema zbog tog stava.”
Bill nam pruža korisne savjete kako govoriti o poštivanju Boga u sekularnoj tvrtki. Prikupio je svoje govore koje je održao pred odborom, a tiču se važnosti i smisla pravila “poštujte Boga u svemu što činite” kojeg su se držali u svojoj tvrtki, a mogu se naći u knjizi “Serving Two Masters?” (Služite li dvojici gospodara?; Delta One Leadership Institute, 2012.)
Evo i završne važne opaske o Josipovu spominjanju Boga na radnom mjestu. Josip je izvrsno radio svoj posao. Nije išao naokolo govoriti ljudima o Bogu nauštrb posla. Iako je to možda očito, i sâm sam susreo kršćane koji vjeruju da ih je Bog postavio na radno mjesto kako bi naviještali evanđelje drugima, što ih odvlači od posla koji im je dodijeljen. Ili možda rade tek toliko da nešto naprave, ali ne ispoljavaju inicijativu koju njihovo radno mjesto iziskuje. Neki čak vjeruju da trpe za Krista kad dobiju lošu ocjenu rada. Kad radimo posao koji nam je dodijeljen, važno je obavljati ga vrijedno i dobro. Zanemarimo li to, pokazujemo lošu prosudbu i ne predstavljamo Boga vjerodostojno. Josip je izvrsno obavljao svoje zadatke, a kao što ćemo vidjeti u 27. poglavlju, znao je i prepoznati Božje ciljeve u poslu koji je obavljao. Njegovo radno mjesto nije bilo tek platforma za razgovore o Bogu.
Iz knjige: Slučajno menadžer
Kako govoriti o Bogu na radnom mjestu? (1) / Zabrana razgovora o vjeri (2) / Izbjegavanje razgovora o Bogu kako ne bi nikoga uvrijedili (3)