Spas u zadnji čas
Stvoreni smo iz ljubavi i za ljubav. Naime, naši problemi započinju kada se udaljimo od izvora ljubavi kako bismo slijedili svoje puteve. Nitko nije sretniji od roditelja kad se izgubljeno dijete vrati kući. Naš nas roditelj nestrpljivo čeka. Neka nas ovo svjedočanstvo potakne da mu se vratimo, ali isto tako, da pomognemo onima koji se trebaju vratiti
Već osam godina sam se posve udaljila od Crkve i Boga, vrijeđajući ga trajno na tisuće načina. Nikada nisam dobrovoljno išla na misu, a kada sam koji put bila prisiljena ići sa svojom majkom ili s prijateljima ili rodbinom, to sam činila s velikim pomanjkanjem poštovanja, kritizirajući svećenike i izrugujući se svetim stvarima. Za mene su postojala samo svjetska uživanja kojima sam nastojala ispuniti golemu prazninu ljubavi.
Imam djevojčicu od sedam godina, prema kojoj sam toliko puta propustila majčinske dužnosti, ne samo zbog posla, nego nadasve da se mogu zabavljati i egoistički se baviti onim što sam zvala „svojim životom”. Ušutkavala sam svoju savjest misleći da će ona, kad odraste, ionako mene napustiti da bi živjela svoj život, a ja ću ostati stara i sama.
Kada bi me moja majka, koja je pazila na moju kćer još od njezinog četvrtog mjeseca života, pozivala na moju odgovornost majke, nisam za to marila. Mnogo puta, kad bi me vidjela u krizi zbog mojega posla ili zbog afektivnih problema, govorila mi je: „Moli Boga da ti pomogne, približi mu se”. Moj je odgovor bio: „Moli ga ti, jer tebe sluša; za mene više ne mari”. Tada bi me ona prisjetila da ne smijem biti nezahvalna Gospodinu, jer imam posao, a i ja i moja kći uživamo veoma dobro zdravlje. Moj mi grijeh nije dopuštao da priznam Božju ljubav. Bila sam kao Adam i Eva, sakrivala sam se kada bi Bog prolazio preda mnom. Zbog toga ga nisam vidjela kada se približavao mojem životu.
Ipak, Božja ljubav i praštanje bili su mnogo veći, jer – makar je Bogu bio oduran moj grijeh – ljubio je mene koja sam bila grešnica. U svojem neizmjernom milosrđu, smilovao mi se i pritekao mi u pomoć na posve neočekivan način.
Dvije prijateljice i kolegice s posla trajno su me molile da se približim Gospodinu da bi preobrazio moj život. Jedna je pripadala Svjedocima Jehove a druga, katolkinja, pripadala je Karizmatičkoj obnovi. Ova posljednja pripovijedala mi je o čudesnim događajima koje Bog čini po Duhu Svetomu; ali je druga toliko inzistirala da sam pristala da ću je pratiti sljedećeg utorka na njezin obred. Došao je ponedjeljak, dan uoči ugovorenog. Bila sam u kući, kada sam čula kucanje na vratima. Bila je to moja katolička prijateljica. Tek što sam joj otvorila vrata, ona me zaskočila: „Brzo. Dođi sa mnom, ostavila sam upaljen motor, idimo vidjeti slavu Božju!” Prihvatila sam poziv iz uljudnosti i jer mi nije dala vremena da odgovorim. Uputila sam se u žurbi i slabe volje na taj molitveni susret.
Ne znam reći što mi se dogodilo u toj crkvi: osjetila sam da su one pjesme i ona slavljenja dirale moje srce u dubini, na način koji ne mogu protumačiti. Počela sam plakati, a da se nisam mogla zaustaviti, kao da se nešto kida u mojim grudima. Priznala sam svoj grijeh pred onim dobrim Bogom koji me ljubio bez uvjeta i predala sam mu sav svoj život da me do dna očisti od svakoga mojega grijeha.
Što sam više plakala, tim je sretnija bila moja prijateljica, koja je nastavljala klicati: „Govorila sam ti da te Bog ne može ostaviti u takvim okolnostima! Njegov Duh ti daje da priznaš kako bez njega ne možeš učiniti ništa u ovom životu. Već te Gospodin uhvatio i više te neće pustiti da lutaš.”
Ovo je bilo najveće čudo koje mi je Bog učinio, jer nitko ne pozna Sina, ako ga Otac ne zove. Bog me pozvao da Duh Sveti učini da spoznam svoj krivi put na kojem sam provodila svoj život, dajući mi duboko kajanje zbog mojih grijeha. Malo kasnije, u meni se rodila želja da primim Tijelo našega Gospodina Isusa Krista i odlučila sam učiniti iskrenu ispovijed prije nego li pristupim svetoj pričesti.
Ali Gospodin je imao u pripremi za mene još jedan drugi dar. Već sam gotovo tri godine trpjela od jakih bolova u glavi, koji bi započimali blizu uha. Bolovi su bili probadajući i česti. Postajali su sve intenzivniji, do te mjere da sam bila prisiljena svaki dan uzeti barem pet ili šest jakih analgetika. Katkada bi me bol probudila noću i nisam mogla spavati, te sam također uzimala i sredstva za spavanje.
Išla sam na liječničke preglede i otkrilo se da imam tumor iza uha. Davali su mi kodeinske tablete s dodatkom uspavljujućeg sredstva, dok su se u međuvremenu obavljale druge pretrage. Bilo je dana kada su bolovi bili tako jaki da sam plakala i gotovo sam svake večeri uzimala tablete za spavanje. Doznala sam da otac Émilien Tardif dolazi slaviti karizmatičku misu i odlučila sam joj prisustvovati s nadom da će me Gospodin ozdraviti. Tako se i dogodilo.
Kada je otac Tardif rekao neka zatvorimo oči jer će Isus proći uz nas i ozdraviti nas, učinilo mi se da vidim kao neku ruku s bijelim rukavom. U smetenosti sam otvorila oči, zatim sam ih opet zatvorila i imala sam isto viđenje. Počela sam osjećati jaku toplinu koja je polazila od lakta i uspinjala se sve do zatiljka... Slava Bogu! Toga sam časa bila ozdravljena. Od tada je bol posve nestala i više nisam imala nikakve smetnje.
Svaki dan promatram sa sve većim divljenjem što sve Duh Sveti može učiniti u našem životu, uz pomoć Presvete Krvi našega Gospodina Isusa Krista. Gospodin se očituje na mnogo načina kako bismo se odlučili na to da se predamo u njegove ruke.
Ono što me najviše smućuje jest činjenica da me nije optužio zbog mojih grijeha da bi me osudio; nego me radije uvjerio da trebam njegovo oproštenje. Naš Bog je doista divan s grešnicima koji su raspoloženi ne da plate za svoje grijehe, nego su spremni otvoriti se oproštenju neizmjerne Božje ljubavi.
Grijeh je na početku svih zala koji muče svijet. Ali je još veće zlo to ne priznati, jer tada ne tražimo spasenje, uvjereni da nemamo za to potrebe. Stoga Isus tumači svima onima koji se smatraju dobrima: Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: 'Vidimo' pa grijeh vaš ostaje (Iv 9,41).
Tako, kao kada je rasipni sin ušao u sebe, prepoznao je očinsku ljubav i odlučio je vratiti se ocu, tako Bog i od nas očekuje da priznamo svoj grijeh, bez opravdavanja i isprika, da bi nam ga mogao oprostiti. Očekuje da mu jednostavno kažemo: „Sagriješio sam protiv tebe i hoću vratiti se u tvoju kuću...”
Tko priznaje da treba spasenje, već je na pravom putu da ga nađe. Kao što se neka voštanica može zapaliti jedino ako je ugašena, tako svjetlo spasenja može zasjati samo u onome koji se nalazi u tami grijeha i ima potrebu za tim svjetlom.
U zaključku kažemo da postoji samo jedan grijeh koji Bog ne može oprostiti: onaj koji mi ne priznamo i koji želimo opravdati; grijeh koji hoćemo platiti mi sami nekim dobrim djelom. Jedini grijeh koji Bog ne oprašta jest onaj za koji mi ne tražimo oproštenje.
Dovoljnoje priznati se grešnicima pred Bogom da bismo iskusili spasonosno oproštenje. Prihvatiti da smo nesposobni spasiti sami sebe i prepustiti se, u svojoj slabosti, u ruke Boga koji neće smrti grešnika, nego hoće da se obrati da živi.
Émilien Tardif, U vatri ljubavi
Izdavač: Duh i voda
MOLITVA
Milosrdni i blagi Bože, čekao si samo da priznam svoj grijeh da me primiš u svoju kuću punu ljubavi. Sada sam ovdje, priznajem da sam te razočarao i da sam se udaljio od tebe.
Pobunio sam se protiv tebe idući svojim putevima. Označio sam putovanje svoga života na rubu tvojih planova, vjerujući da su moji putovi bolji od tvojih. Ali, pošto sam lutao tolikim stazama, nogama blatnim od grijeha, vraćam se tebi jer ne znam kamo bih drugamo išao, noseći u tijelu znakove svojih bezbrojnih lutanja...
Daruj mi, Gospodine, bol zbog mojih grijeha, što sam uvrijedio tebe, dobri Bože, koji si me bezuvjetno ljubio. I da se ne opravdavam, mogu ti samo s Davidovim suzama opetovati:
„Smiluj mi se, Bože, po svojoj ljubavi. U svojoj neizmjernoj nježnosti izbriši moju pogrešku. Znaj da sam u grijehu rođen i kao grešnika me začela majka moja. Operi me posve i očisti, jer priznajem zlo koje sam počinio. Moj grijeh je uvijek pred mojim očima. Stvori u meni, o Bože, srce čisto; obnovi u meni čvrst duh. Povrati mi radost što sam spašen i moje usne će te slaviti.”
Uviđam da se ne mogu spasiti svojim silama; stoga dolazim k tebi, da me oslobodiš od svih mojih ropstava koja me vode u smrt.
Priznajem da sam velik grešnik, da sam se pobunio protiv tebe kako bih slijedio svoje putove, daleko od tvojih. Nisam htio ovisiti o tebi, i sâm sam ucrtavao smjernice svojega života.