Mrzim tatu i mamu!
Donosimo ulomak iz knjige koja nam govori o kršćanstvu na način da ga možemo razumjeti. Ovaj će vas tekst zasigurno dodirnuti
Tijekom britanske konferencije o komparativnim religijama, stručnjaci iz cijelog svijeta raspravljali su postoji li barem jedno vjerovanje koje je specifično kršćansko. Počeli su s eliminacijom. Utjelovljenje? Druge religije imaju različite verzije pojavljivanja bogova u ljudskome obličju. Uskrsnuće? Opet, druge religije imaju izvještaje o povratku iz mrtvih. U jeku rasprave, odnekud je, zalutavši, u dvoranu banuo C. S. Lewis. „Čemu takva buka?” upitao je razabravši da njegove kolege raspravljaju o mogućem jedinstvenom, samo kršćanstvu svojstvenom doprinosu svjetskim religijama. „O, pa to je lako”, dobacio im je, „to je milost!”
Nakon rasprave, svi su se sudionici s time morali složiti. Poimanje da nam je Božja ljubav došla besplatno, bez obveze, očito se protivi osnovnim ljudskim instinktima. Budističkih osam putova, hinduistički nauk o karmi, židovski savez i muslimanski zakon – svaki od njih pruža načine zadobivanja privole. Samo se kršćanstvo usuđuje Božju ljubav učiniti bezuvjetnom.
Isus je mnogo govorio o milosti, svjestan našeg urođenog otpora prema njoj. Opisao je svijet prožet Božjom milosti: ondje gdje sunce sija nad dobrima i zlima; gdje ptice slobodno sakupljaju sjemenke, a da ih ne moraju sijati ili ubirati; gdje samonikli divlji cvjetovi cvjetaju na kamenu. Isus je poput posjetitelja iz daleke zemlje koji primjećuje ono što njezin stanovnik previđa. Svugdje je vidio milost. No, nikada je nije analizirao ili definirao, gotovo da nikada i nije koristio tu riječ. Umjesto toga, govorio je o milosti putem priča koje poznajemo kao prispodobe – koje ću se usuditi prevesti u suvremeni kontekst.
Evo jedne istinite priče.
Mlada djevojka odrasta usred voćnjaka višanja iznad Traverse Cityja u Michiganu. Njezini roditelji, pomalo staromodni, pretjerivali su reagirajući na naušnice u njezinu nosu, na glazbu koju sluša i duljinu njezine suknje. Nekoliko su joj puta zabranili izlaske, a ona je u sebi kiptjela. „Mrzim vas!” urlala je na svog oca kada je nakon svađe zakucao na vrata sobe i te je noći izvršila dugo planiranu akciju. Pobjegla je.
Detroit je posjetila samo jednom, prilikom putovanja autobusom s mladima iz svoje crkve kako bi gledala utakmicu Tigersa. Budući da novine u Traverse Cityju vrlo detaljno opisuju bande, drogu i nasilje u centru Detroita, zaključila je kako bi to bilo posljednje mjesto gdje će je roditelji tražiti. Možda u Kaliforniji ili na Floridi, ali ne u Detroitu.
Nakon dva dana, upoznala je čovjeka koji vozi najveći automobil koji je ikada vidjela. Ponudio joj je vožnju, počastio je ručkom i pronašao joj stan. Dao joj je neke pilule od kojih će se osjećati bolje no što se ikada osjećala. Shvatila je da je cijelo vrijeme bila u pravu: njezini roditelji branili su joj zabavu. Dobar se život nastavio mjesec dana, dva mjeseca, godinu. Čovjek s velikim automobilom – zove ga „Boss” – uči je stvarima koje vole muškarci. Budući da je maloljetna, muškarci dobro plaćaju. Živi u luksuznom stanu i poziva kućnu poslugu kad god zaželi. Ponekad pomisli na roditelje, ali iz ove perspektive, taj joj se život čini toliko dosadnim da jedva može vjerovati da je tamo odrasla. Malo protrne kad vidi da joj je slika otisnuta na tetrapaku od mlijeka, s naslovom: „Jeste li vidjeli ovo dijete?” No, s plavom kosom i svom šminkom i piercingom po tijelu, nitko je neće prepoznati. Uz to, većina je njenih prijatelja pobjegla od kuće, a nitko se od njih ne skriva u Detroitu. Nakon godinu dana, počeli su se pokazivati prvi znaci bolesti i začudilo ju je kako je njezin šef odjednom promijenio priču. „Došlo je vrijeme kad ne smijemo biti neozbiljni”, gunđao je, i prije no što je trepnula, izbacio ju je na ulicu bez ijednog centa. Još je uvijek imala nekoliko mušterija svake noći, ali oni nisu mnogo plaćali i sav je novac odlazio na održavanje njezine ovisnosti. Kada zapuše zimski vjetar, spava na metalnim klupama ispred velikih robnih kuća. „Spava” je pogrešna riječ – maloljetna djevojka noću u centru Detroita itekako mora biti budna. Bande prolaze pokraj nje. Kašalj joj se pogoršava. Jedne noći, dok je ležala i slušala korake, odjednom je promijenila čitav pogled na svoj život. Više se ne osjeća svjetskom ženom. Osjeća se kao djevojčica, izgubljena u hladnom i strašnom gradu. Džepovi su joj prazni i gladna je. Treba joj doza. Sklupčala je noge, tresla se ispod novina te je podvila svoj kaput. Nešto prodrma sinapsu njezinog sjećanja i jedna joj slika ispuni um: svibanj u Traverse Cityju, kada milijun višanja odjednom procvate, a njezin zlatni retriver trči po livadama ispod rascvjetalih stabala u potrazi za teniskom lopticom. „Bože, zašto sam otišla”, rekla je i bol joj stegne srce. Moj pas kod kuće bolje se hrani nego ja, mrmljala je i u trenu spoznala da više od svega želi kući. Tri telefonska poziva, tri odgovora telefonske sekretarice. Prva dva puta poklapa slušalicu a da nije ostavila poruku, no treći put kaže: „Tata, mama, ja sam. Razmišljam da možda dođem kući. Hvatam autobus i doći ću k vama sutra oko ponoći. Ako ne budete na stanici, vjerojatno ću ostati u autobusu sve do Kanade.” Autobusu je potrebno sedam sati dok ne prođe sve stanice između Detroita i Traverse Cityja i za to vrijeme shvaća da je njezin plan manjkav. Što ako joj roditelji nisu kod kuće i nisu primili poruku? Nije li trebala čekati još koji dan da porazgovara s njima? I čak i ako jesu kod kuće, vjerojatno su je odavno proglasili mrtvom. Trebala im je dati malo vremena da prevladaju šok.
Misli su joj vrludale između tih briga i govora koji priprema za svog oca. „Tata, žao mi je. Znam da sam pogriješila. Nisi ti kriv; sva je krivica na meni. Tata, možeš li mi oprostiti?” Neprestano ponavlja te riječi i grlo je stišće dok ih izgovara. Godinama se nikome nije ispričala.
Autobus je vozio s upaljenim svjetlima još od Bay Cityja. Tisuće guma koje su prošle cestom od malenih su pahuljica napravile bljuzgu, a asfalt se pušio. Zaboravila je koliko je mračno. Medvjed prođe preko ceste i autobus naglo skrene. Svako toliko, jumbo reklame. Znak koji upućuje na Traverse City. O, Bože!
Kad je autobus konačno ušao u stanicu, zrak od kočnica iz protesta zapišti te vozač promuklim glasom kaže u mikrofon: „Petnaest minuta, narode. Toliko imamo”. Petnaest minuta odluke o svom životu. Pogledava se u sklopivo zrcalo, popravlja kosu i liže ruž s usana. Primjećuje tragove duhana na vršcima prstiju i pita se hoće li roditelji primijetiti. Ako su tu.
Ulazi u čekaonicu ne znajući što očekivati. Zamišljala je tisuću prizora i nijedan je nije mogao pripremiti na ono što je ugledala. Ondje, uz betonske zidove i plastične stolice autobusne čekaonice u Traverse Cityju u Michiganu, stoji skupina od četrdesetak braće i sestara i tetki i ujaka i rođaka i baka i prabaka. Svi nose smiješne rođendanske kape i pušu u pištaljke, a preko čitavog zida čekaonice zalijepljen je računalno izrađen natpis „Dobrodošla kući!”
Iz mase izlazi njezin otac. Ona gleda kroz suze koje u očima dršću poput vruće žive i započinje nabiflani govor, „Tata, žao mi je. Znam...” Prekida je. „Šuti, dijete. Nemamo vremena za to. Nema vremena za isprike. Zakasnit ćeš na zabavu. Čeka te zabava kod kuće”.
Navikli smo tražiti zamku u svakom obećanju, no Isusove priče o neobičnoj milosti ne sadržavaju klopku, nema rupe u zakonu koja nas isključuje iz Božje ljubavi. Svaka od tih priča u svojoj biti sadržava kraj koji je predobar da bi bio istinit – ili tako dobar da mora biti istinit. Koliko su ove priče drukčije od mog poimanja Boga iz djetinjstva: Bog koji oprašta, da, ali nevoljko, nakon što se pokajemo. Zamišljao sam Boga kao dalekog gromovnika koji radije odabire strah i poštovanje nego ljubav. Isus umjesto toga govori o ocu koji se javno ponižava otrčavši u zagrljaj sinu koji je protratio pola obiteljskog blaga. Nema svečanog govora, poput: „Nadam se da si naučio lekciju!” Umjesto toga, Isus govori o Božjem oduševljenju – „jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje; izgubljen bijaše i nađe se” – i zatim dodaje vedru frazu: „stadoše se veseliti”. Ono što zaustavlja oproštenje nije Božja suzdržanost – „Dok je još bio daleko, otac ga ugleda i ganu se” – već naša. Božje su ruke uvijek raširene; mi smo ti koji odlazimo. Dovoljno sam proveo vremena meditirajući nad Isusovim pričama o milosti kako bih shvatio njihovo značenje. No, svaki put kada se susretnem s njihovom nevjerojatnom porukom, shvaćam u kojoj mi mjeri veo nemilosti zamućuje pogled k Bogu. Domaćica koja skače od veselja jer je pronašla izgubljeni novčić nije ono što mi prirodno pada na pamet kada razmišljam o Bogu. No, to je slika na kojoj je Isus inzistirao. Naposljetku, priča o izgubljenom sinu pojavljuje se u nizu od tri Isusove priče – izgubljenoj ovci, izgubljenom novčiću i izgubljenom sinu – a sve upućuju na isto. Svaka naglašava kako onaj izgubljeni ima osjećaj da je nešto izgubljeno, govori o oduševljenju otkrivanja i završava s prizorom proslave. Isus kao da kaže: „Želiš li znati kako je to biti Bog? Kada jedna od ovih osoba obraća pozornost na mene, osjećam se kao da sam vratio najdragocjenije vlasništvo od kojeg sam odustao jer sam mislio da je izgubljeno”. Za samoga Boga, to je poput životnog otkrića.
Zanimljivo je da nas ponovni pronalazak može dublje pogoditi od samoga pronalaska. Izgubljena, a zatim pronađena Mont Blanc kemijska olovka vlasnika više usrećuje nego kada ju je dobio. U doba prije računala, izgubio sam četiri poglavlja knjige koju sam tada pisao jer sam svoj jedini primjerak ostavio u ladici motela gdje sam bio odsjeo. Osoblje hotela dva je tjedna tvrdilo da su čistačice bacile moj svežanj papira. Bio sam neutješan. Kako da skupim snagu i opet napišem ono što sam pisao i popravljao četiri mjeseca? Neću nikada moći pronaći iste riječi. Iznenada, jednoga dana, nazvala me čistačica koja je slabo govorila engleski i rekla mi da ipak nije bacila papire. Vjerujte mi, bio sam sretniji jer sam ih pronašao nego dok sam ih ispisivao. To iskustvo mi daje mali predokus osjećaja koji ima roditelj kada ga nazove FBI s viješću da je kći, koja je nestala prije šest mjeseci, konačno pronađena živa. Ili žene koju posjećuju pripadnici vojske, a glasnogovornik joj se ispričava zbog zabune; njezin muž ipak nije bio u oborenom helikopteru. I sve te slike tek su tračak onoga što osjeća Stvoritelj svemira kada mu se vrati još jedan član obitelji. Isusovim riječima: „Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika”. Milost je začuđujuće osobna. Kao što to Henri Nouwen naglašava: „Bog se raduje. Ne zato što su se riješili svjetski problemi ili se skončala sva ljudska bol i patnja, a niti stoga što se tisuće ljudi obratilo i sada ga slave zbog njegove dobrote. Ne, Bog se raduje jer je jedno od njegove djece, koje je bilo izgubljeno, sada pronađeno”.
Biblioteka Bono Records: Philip Yancey: Zašto je milost tako čudesna?