fbpx

book hr banner 130x1000px

Hodočašće u Padovu

„Bog je lijek i liječnik.“ (sv. Bogdan Leopold Mandić)

Nemoguće je nakon ovoga hodočašća ostati isti. To svaki puta potvrde na povratku lica hodočasnika: pospana i pomalo smrknuta kakva su bila pri polasku, sada su radosna, opuštena i nasmijana! To ne iznenađuje. Nitko, naime, ne može ostati ravnodušan na ono bogatstvo koje za vrijeme hodočašća čuje, vidi, doživi i osjeti kako u razmatranjima biblijskih odlomaka u Školi molitve, tako i u samoj Padovi. U Školi molitve u autobusu hodočasnici su na najbolji mogući način pripremili svoja srca za ono što su potom susreli i doživjeli u Padovi: u crkvama, na grobu sv. Antuna, sv. Luke evanđelista, sv. Bogdana, za vrijeme svete mise i pričesti pod obje prilike, u osobnome razgovoru i molitvi s voditeljem... Hvala Gospodinu za obilje milosti koje je i ovoga puta izlio po svojim svecima na svakoga pojedinog hodočasnika!

Fotogalerija s hodočašća u Padovu u travnju 2014.


Neumorni ispovjednik

Ljubio je Boga u svima i iznad svega

12. ovoga mjeseca slavimo spomendan neumornoga ispovjednika, našega dragog sveca Bogdana Leopolda Mandića (12. svibnja 1866. - 30. srpnja 1942.)!

Na svakome našem hodočašću u Padovu posjetimo kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa u kojoj se nalazi svetište sagrađeno u čast Svecu (a u svetištu njegov grob, i njegova desnica i danas izvrsno očuvana, izložena u relikvijaru...). Unutar svetišta nalazi se i poznata njegova ispovjedaonica u kojoj je u sakramentu pokajanja odriješio tolike vjernike. To njegovo sveto djelo sažeo je u svega nekoliko rečenica njegov biograf Pietro Eliseo Bernardi:

„U Padovi, uz tihu kapucinsku crkvicu, jedna je izba unutar drugih građevina, gotovo bez zraka i svjetla, studena zimi i zagušljiva ljeti. U jednom je kutu stara i okrnjena stolica, malo klecalo, u podnožju križa što visi na golom zidu. Jedini je znak života mala vaza, s uvijek svježim cvijećem ispred slike Majke Božje. U toj sobici, gotovo u 40 godina, 12 sati dnevno otac Leopold primao je tisuće pokornika... Bili su oni iz svih društvenih slojeva... Služio se s malo jednostavnih riječi, a imao je i jedva čujni glas. ..“

Fra Leopold zbog iznimno krhka zdravlja nije se mogao uputiti na misijska putovanja, što je toliko želio. Bog je za njega imao drugi plan, i Leopold ga je ispunio u potpunosti. Tome svjedoči mnoštvo hodočasnika koji mu se utječu za zagovor.

Fra Leopold najduže je boravio upravo u Padovi (od 1906. pa sve do svoje smrti 1942.) ispovijedajući po 12 sati dnevno.

Iz ispovjedničke sobice

Njegovi prijatelji pokornici bili su različitih društvenih staleža: bogati, siromašni, školovani i neuki, dobre duše, koje su imale samo potrebu da se s njih skine prašina, i one duše koje su duboko ugrezle u blato. On je imao za svakoga prikladnu riječ: redovito blagu, a samo u potrebi prodornu... Jedan od Leopoldovih pokornika prozvao je ispovjedaonicu oca Leopolda „sobicom za primanje“...

„Dođite, gospodine, uđite“, govoraše ispovjednik kada je među onima koji rjeđe dolaze, vidio nekoga da je neodlučan. Zbunjenim osobama, koje nisu znale ni kako bi se trebalo ponašati, rekao bi: „Uđite, gospodine, samo izvolite!“ Dogodilo se tako da je jedan sjeo na stolicu ispovjednika, umjesto da je kleknuo na klecalo. A Leopold, da ga ne bi uvrijedio, sam je kleknuo i saslušao njegovu ispovijed. Ljubaznost se nastavila sve do konca razgovora. Često je tada upućivao poziv: „Vratite se opet, gospodine, vratite se, i bit ćemo dobri prijatelji“.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanome izdanju Booka (53).